Pisma pjesnika koji stoji na kiši, koji laže i voli

Jel to s ulaskom jednoga divnog bica u moj zivot umire inspiracija? ne znam... ali ipak dugo nisam nista napisao...
Mozda su i ispiti krivi...
Ipak mislim da je pravi krivac iza ovih redaka... Jer ima uz sebe nesto tako lijepo... a jos nije smislio ni par redaka o ljepoti...

Da, kasno se javljam, svi su već nahvalili taj album... no nema veze... I ja imam potrebu reći da su dečki ovaj put nadmašili sami sebe. Album sam negdje oko 15. 3. skinuo s neta, preslušao ga i idući dan otišao kupiti original... A ne događa se često da kupujem originale... Pa eto. Bravo, Mile, bravo ekipa... Šalata? To mi je kvart, zaboga... :) bar što se faxa tiče...

Lijepo je bilo ovaj tjedan. Imao sam sreću nalijetati na ljude iz srednje koje nisam vidio skoro godinu dana. A najsmješnije je kad sjednete na kavu i shvatite da ne znate više o čemu pričati...
Međutim, večeras sam bio na kavi sa starim kolegom iz srednje škole koji mi je bio cimer na državnom iz kemije. Lik je zakon, jedan od onih koji može tmuran dan okrenuti u smijuriju. Uvijek vedar i nasmiješen, s pravom dozom humora kojom bi djelovao na vaše raspoloženje. Čovjek je mogao komotno upisati kemiju, ali prihvatio se prava pa mi je supatnik po debelim knjigama. Isprevrtali smo, kako to već biva u sličnim prigodama, prošlost, sadašnjost i razmišljanja o budućnosti, poput pravih nadobudnih studenata planirajući putovanja po Europi i šire, sad, dok još imamo vremena... Ispostavilo se ipak da vremena baš i nemamo i da bi trebali krenuti kući, naspavati se i sutra se primiti knjige.
Vraćamo se tako Tkalčom prema Trgu komentirajući lijepu večer i škicajući cure koje su taman kretale van, kadli nam u vidno polje uđoše dva skinsa... Frend je zašutio, a ovi su ga pogledali kako već to samo oni znaju i u prolazu dobacili: "Nigger!" Mamicu mu, kako ti dvojica budala mogu ubaciti dozu gorčine u dan onda kad si već mislio da si ga na najbolji mogući način priveo kraju. "E, znaš šta", rekao sam prijatelju, "bilo bi mi drago da se jedan od njih probudi jedno jutro kao crnac pa da se prošeta svojim kvartom..." "Ne, stari moj", odgovorio mi je, "svašta bih im mogao poželjeti, ali to da se probude kao crnci nisu zaslužili. To je rezervirano za one koje cijenim. Vidiš, tebi bih dao da se probudiš kao crnac."
Otišli smo tako šutke do sata i tamo se razišli... A mene je proganjalo pitanje koga mi to zavaravamo kada kažemo da smo spremni za Europu...

Vjetar mi je pomeo slova sa papira i nemam nešto mudro reći.
Na Valentinovo su Neki novi klinci pomeli za sobom stari band koji nije baš slavno završio, ali o tome je već ranije negdje bila diskusija...
Netko je pomeo neku staru ljubav nekom novom...
Netko je naprosto pomeo prašinu...
I nakon svih tih pometanja veljače bliži nam se ožujak...

Nešto me danas ufatilo pitanje... Zašto tako dobro zvuči poziv na kavu? Kako se to uvuklo u govor da čak i ja (koji kavu, uzgred budi rečeno, uopće ne pijem) kad zovem nekog van u 70% slučajeva poziv formuliram kao poziv na kavu...?
Istina je da je muškom dijelu društva jednostavno predložiti poziv na pivu, a ženskom malo teže, al k'o da bi me ubilo da koji put taj poziv bude za čaj?
Možda imam prevelik krug prijateljica? Nije da me smeta...